nedjelja, 10. studenoga 2013.

Zašto blog?

Iako je moj obrazovni background inženjerski, sada se bavim istraživanjem tržišta i poslovnom inteligencijom. 
Zapravo, pasionirano me oduvijek zanimao internet kao poslovna prilika, kao multidisciplinarni fenomen te utjecaj na društvo u kojem živimo sada ali i futurizam koje nove tehnologije donose.


Dolazim iz obitelji društvenjaka kao i veliki dio prijatelja s kojima sam odrastao i stvarao svoje prve filozofske poglede na svijet. Politika, društvo a kasnije i ekonomija kao neodvojive discipline postajali su pomalo dio mog svijeta u želji da stvari budu bolje, da živimo u zdravijem i kvalitetnijem svijetu.
Pomalo sam skupio godina uz rat, pljačku, prijevaru, naciju, državu,....., od ushita do razočaranja, pa opet razočaranje, i tako unedogled. 
U dvadesetak godina dobili smo državu, promijenili tri valute, vezali se na dvije strane valute, promijenili politike, ušli u EU, i opet mi se čini da baš ništa nismo shvatili.
Uz silno očekivanje da je svijet pravedniji, da su naši ljudi pošteni, radini i da će nam se nekako otvoriti, prošle su godine.

I opet, jebeno ništa.

Vrijeme se nekako ubrzava, moje generacije se zatvaraju u sebe, skupljaju mrvice svojih sitnih uspjeha ili neuspjeha. Sve rjeđe se družimo uz pivo  a teme su nam kriza, ćirilica, referendum, Bajić, Milanović, crkva, Varšavska, HEP, teorije zavjere.........trlababalan. 

Iskreno, fakat mi se ne da više. Tu nema ni ideje, ni veselja ni sreće, ni prijateljstva, a nažalost i sve manje smijeha.

Dođeš doma, upališ TV il se spojiš na neki od naših portala, ujutro popiješ kafu uz Jutarnji i opet vrtiš sve te teme i prikupljaš podatke kako bi imao šta reć jednog dana kad se opet nađemo na pivi.

Fuuuuck!

U tih dvadesetak godina svijet se drastično promijenio. Pojavio se internet, ljudi su se povezali a svijet je postao otvoreniji nego ikada. Pristup znanjima je nevjerojatan. Mi smo ušli u EU, a u Hrvata nitko ne zna što bi s tim. Postali smo dio većeg otvorenijeg svijeta, što god tko mislio o tome, sa svim plusevima i minusima. Model država/nacija polako nestaje, svijet postaje jedno veliko tkivo sa novim igračima i novim pravilima.

Stvaraju se nove filozofije, novi duhovni smjerovi, nove tehnologije razvaljuju ustaljena pravila na svim nivoima, novi načini obrazovanja, nove mogućnosti, niše, prilike,..... 
O da, stvara se novi svijet. Revolucionarni pomaci koji nepovratno mijenjaju sve na što smo navikli, i to dramatično, brutalno dramatično. Nemojte se iznenaditi. I svjetska kriza nam to pokazuje. Na atome se rastrančavaju postojeći modeli ekonomije i društva. I sve to se dešava nevjerojatno brzo. Brže nego ikada.

Jesmo li spremni na to, mi Hrvati!?

Ne bi se kladio.

Pa ni kad se 2008. pojavila enormna kriza u svijetu, početkom 2009. Sanader je samozadovoljno tvrdio da mi s tim nemamo ništa. Ma kakva kriza.

Tada nismo znali što se zbiva pa ni danas kada svijet kreće u novom smjeru.

Da ne upirem prstom samo u politiku, jer to svi rade. Valjda je tako lakše.
Za naše neznanje, nespremnost i nesposobnost smo krivi svi. 
Sami smo birali politike koje su nas vodile, ekonomski analitičari su vrtili pojmove koje nitko ne razumije, akademska zajednica i intelektualne elite su čvrsto čuvale svoje pozicije, državna uprava uopće ne razumije svoju svrhu, tiho smo promatrali korupciju (pa čak i sudjelovali u njoj), gledali smo kako nas pljačkaju,.................i da ne nabrajam.

Ovo sve sam nekako morao izbaciti iz sebe iako sve što ću pisati na ovom blogu bit će potpuno suprotno. Ispljunuo sam sve iz sebe kako bi ušao čist u sljedeće teme kojim ću se baviti ovdje. Pa kome drago dobrodošao.  

Ono o čemu ću pisati su globalne teme. Novi trendovi, smjerovi, ideje, tehnologije... Stvari kojima se svijet bavi, koje revolucionarno mijenjaju sve pore naših života.

Da malo i najavim.
Krećemo sa internetom. Naravno, tako i dolazim do većine ideja o kojima želim pisati.
A pisat ću jer sam primijetio da na hrvatskom webu nitko ozbiljno ne piše o stvarima koje bi nas se morale ticati. Ta je spoznaja za mene bila razočaravajuća ali u konačnici i poticajna.

Allle aleee, aleeee, aleeeee.

1 komentar:

  1. Može! Ali dok ljudi ne shvate (a ne mogu, jer shvaćanje BOLIIIIIII) nema napretka. Ja sam odustala! radim na sebi i maloj zajednici (ja kao neka šefica) i to je sve što mogu. Mislim da smo preduboko i predugo u blatu, ljudi su se navikli pa misle da je bolje tamo negdje drugdje. Ja nisam tip blogerice, ja riknem kad me nagaze, pa sam onda luda ha ha. Volim taj komliment jer s njme mogu što hoću kaj ne? Pozdrav, Branka

    OdgovoriIzbriši