U Platonovoj Fedri (o podijeli duše) Sokrat se požalio na razvoj pisane riječi. Zgrozio se činjenice da se ljudi pouzdaju u pismo kao supstitut za znanje koje nam se nalazi u glavama. Smatrao je da pisana riječ sprječava razvoj memorije i tako ljudi postaju zaboravljivi.
Mislio je da su sa takvim znanjem ljudi ispunjeni lažnom umjesto stvarnom mudrošću.